Ovo je prikaz članka autorice Brankica Bošnjak Terzić na temu disleksija i poteškoće u učenju stranoga jezika, cijeli članak možete naći na linku: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=256913
U radu navode se istraživanja koja su se bavila utjecajem materinskoga jezika na učenje stranoga jezika među učenicima s disleksijom te istraživanja o utjecaju ortografije na učenje stranoga jezika.
Ovaj članka sam odabrala jer smatram da su disleksična djeca u današnjem obrazovnom sustavu zanemarena, nekima disleksija nikad nije ni dijagnosticirana jer učitelji i ostale službe u obrazovanju nisu imali vremena baviti se pojedincima koji se muče u sustavu koji nije prilagođen njima. Nadam se da će se u budućnosti ovo promijeniti.
U današnjem modernom obrazovanju nailazimo na brojne poteškoće koje učenici imaju u učenju, od problema u ponašanju, hiperaktivnosti, savladavanju gradiva pa do problema u čitanju i pisanju. Disleksiju definiramo kao specifičnu poteškoću u učenju čitanja i pisanja s posebnim naglaskom na poteškoće kodiranja i dekodiranja. Ovaj jezično utemeljeni poremećaj očituje se poteškoćama u ovladavanju pisanim jezikom unatoč urednoj inteligenciji, konvencionalnoj poduci i odgovarajućim sociokulturnim prilikama. Autorica nam objašnjava kako pisanje i čitanje nije jedino važno u učenju stranoga jezika već i u cijelokupnom školovanju te nam je jasno da učenik s dijagnosticiranom disleksijom neće imati jednake mogućnosti stjecanja znanja kao i ostali učenici, a učenje neće biti izazov samo za učenika, nego i za nastavnika, koji bi trebao biti educiran tako da pomogne takvim učenicima lakše savladati zadani obrazovni program.
DISLEKSIJA
Razvojna disleksija jedan je od najčešćih tipova disleksije koja nije povezana s ozljedama mozga, a odnosi se na teškoće u savladavanju čitanja. Djeca s poteškoćama u čitanju i pisanju imaju velikih poteškoća sa sintaktičkim pravilima i s povezivanjem simbol/glas u pisanom jeziku, ali nemaju problema sa semantičkom obradom. Poteškoće su prisutne pri razlikovanju, spajanju, pamćenju i analizi zvukova. Disleksija nije samo zaostajanje u učenju čitanja već označava i teškoću u stvaranju i razumijevanju pisanih riječi. Specifični problemi učenja kod djece s disleksijom jesu poteškoće u čitanju i pisanju, a sposobnost je razumijevanja koncepta uredna. Djeca s disleksijom vizualno percipiraju riječi tako da gube dijelove rečenica, dezorijentirana su u smjerovima čitanja te se nekima rečenice stapaju u jednu jer ne vide interpunkcijske znakove. Čitaju na razne načine i razlikuju se od djece koja nemaju disleksiju u brzini i preciznosti čitanja. Pri fonološkoj obradi riječi neki iščitavaju foneme sporo i teško postaju svjesni glasova u riječi te ih ne prepoznaju zbog sličnosti, npr. 'od' i 'do', ali u takvim im situacijama često pomaže kontekst za razumijevanje teksta. Ako se neke riječi stalno ponavljaju u tekstu, nakon što ih učenici iščitaju prvi ili drugi put, poslije ih lakše prepoznaju. U pisanju imaju teškoće u oblikovanju i organiziranosti te pravilnosti slova i rukopisa, nejasne rečenice, teško oblikovanje misli zbog posljedica neujednačenosti govornoga i pisanoga jezika Velik broj znanstvenika bavio se proučavanjem uzroka disleksije. Galaburda i Geschwind su 1980.godine postavili teoriju po kojoj disleksija, mucanje i autizam mogu biti posljedicom kašnjenja u razvoju lijeve moždane polutke, koja je obično zadužena za jezične funkcije mozga. Kod disleksične djece razvija se desna polutka mozga, primarno zadužena za funkciju sinteze vizualnoga ili auditivnoga tipa, koja preuzima jezične funkcije, stoga disleksična djeca 'misle' na neverbalan, odnosno vizualan način. Galaburda zaključuje da razvojnu disleksiju može uzrokovati rana kortikalna ozljeda koja i stvara nedostatke u obradi slušnih podataka kratke latencije. Većina se istraživača slaže da je disleksija povezana s lijevom hemisferom i s disfunkcijom moždanih područja odgovornih za povezivanje govora (Wernickeovo senzoričko govorno područje) i stvaranje glasa i govora (Brocino područje). Autorica objašnjava kako djeca s disleksijom imaju poteškoća prepoznati i razumjeti pisane riječi na onoj razini obrazovanja koja je primjerena određenoj dobi što dovodi do slabije uspješnosti u učenju, a time i do gubitka motivacije za izvršavanje školskih obaveza, sniženoga samopoštovanja, a često i do psihosomatskih smetnja. Autorica u članju spominje Pesce koji navodi da posljedice disleksije mogu dovesti do sve većih problema ne samo u pisanju već u cijelom procesu usvajanja znanja. Djeca s disleksijom prolaze kroz permanentne poteškoće u učenju.
POTEŠKOĆE U UČENJU STRANOGA JEZIKA
U današnjem modernom svijetu djeca kreću učiti jedan ili dva strana jezika već u preškoškolskom dijelu obrazovanja. Učenje stranog jezika podrazumijeva razvijanje vještina govorenja, pisanja, slušanja i čitanja, stoga je logično zaključiti da je savladavanja gradiva stranoga jezika učenicima s disleksijom izrazito teško zbog nedostatne sposobnosti fonološke obrade. Disleksični učenici nailaze na velik broj problema pri učenju stranoga
jezika, mogu biti povezani s bilo kojom jezičnom potkategorijom kao što je
fonologija (problemi pri prepoznavanju i proizvodnji fonema); morfologija (nerazumijevanje značenja morfema, nemogućnost stvaranja novih riječi); leksik (problemi pri pamćenju vokabulara); sintaksa (problemi u razumijevanju gramatičkih pravila). Međutim, najveći je problem učenika s disleksijom savladavanje vještine čitanja i sricanja. U istraživanjima znanstvenici su pokušali povezati slabiju uspješnost u učenju stranoga jezika među disleksičnim učenicima s individualnim razlikama, kao što su učenička motivacija, sposobnost za učenje jezika, izbor strategija učenja i stilova. Pimselur ne objašnjava slabiju uspješnost u učenju stranoga jezika niskom razinom motivacije ili inteligencijom, već zaključuje da je takva uspješnost uzrokovana nižom razinom auditornih vještina koje definira kao sposobnost primanja i obrade informacija kroz uho. Takvi učenici imaju poteškoća s povezivanjem
fonema i grafema, a takve poteškoće u učenju karakteristične su za disleksiju. Prema Crombie izloženost materinskomu jeziku potpuna je i drugačija od one u kojoj se uči strani jezik. Posljedično, disleksičnim učenima bit će teže prevladati poteškoće u svim vještinama jezika ako je izloženost jeziku manja. Starosna dob kada učenik počinje učiti strani jezik također utječe na učenje stranoga jezika među disleksičnom djecom, što povezujemo i sa stupnjem izloženosti jeziku, odnosno duljinom učenja stranoga jezika. Disleksična djeca teže savladavaju čitanje teksta na stranom jeziku, a time im je slabije i razumijevanje pročitanoga, što smanjuje motivaciju za učenje stoga svakako zaostaju za dobrim čitačima u stranom jeziku. Učenici koji imaju blagi oblik disleksije i poremećaja u čitanju, pisanju te savladavanju fonologije materinskoga jezika vjerojatno će imati nekih problema pri učenju stranoga jezika, ali ustraju li u učenju, mogu doseći i razinu znanja stranoga jezika primjerenu dobi. Učenici koji brže usvajaju materinski jezik također imaju bolja postignuća u stranom jeziku i procesu učenja stranog jezika, a razvoj čitanja s razumijevanjem u stranom jeziku inicira razvoj paralelne vještine u materinskom jeziku i obrnuto. Crombie potvrđuje da uspješnost savladavanja stranoga jezika ovisi o težini disleksije, odnosno što je učenik uspješniji u materinskom jeziku, lakše usvaja i strani jezik, odnosno osoba koja ima poteškoća u materinskom jeziku, imat će poteškoća i u stranom jeziku. Fonološke poteškoće kod disleksičnih učenika jedan su od uzroka poteškoća koje disleksični učenici imaju pri čitanju alfabetskoga pisma. Značaj fonološke svjesnosti za usvajanje čitanja neosporan je, a što se može potkrijepiti i činjenicom objašnjavanja teškoća čitanja i disleksije pretpostavkom o
fonološkom deficitu, koja ima najviše zagovornika.
PRIJEDLOZI KAKO POSTUPATI S DISLEKSIČNIM UČENICIMA
Autorica nam nudi neka riješenja kako postupati s učenicima koji imaju dislekdiju kako bi bilo što uspješnjiji u učenju stranoga jezika. Potrebno je pri poučavanju koristiti se metodama prilagođenima učeniku i njegovim potrebama. Multisenzorna metoda polazi od pretpostavke da je proces učenja učinkovitiji što je više modaliteta uključeno u proces učenja. Mulitsenzorni pristup istovremeno uključuje nekoliko senzornih kanala te se čitanje i sricanje
podučava integriranjem vizualnih, auditornih, kinetičkih i taktilnih stimulansa. Gramatika, sintaksa i fonologija podučavaju se s naglaskom na slušanje, gledanje, govorenje i pisanje jezika. Metoda eksplicitno naglašava vezu pisanoga i zvuka. Kako bi se disleksičnim učenicima pomoglo pri učenju stranoga jezika i drugih sadržaja, savjetuje se slijediti rutinu i
provjeravati domaću zadaću u školi. Domaće zadaće ne bi smjele biti opsežne ni preteške jer učeniku s takvim poteškoćama treba puno više vremena za obradu informacija. U pismenim provjerama znanja disleksičnim je učenicima potrebno omogućiti više vremena za rješavanje. Obrađeno gradivo potrebno je neprestano ponavljati, a novo obrađivati u više manjih dijelova, odnosno veće tekstove podijeliti u manje cjeline ili kraće odlomke. Usmeno i pisano dati učenicima mogućnost nadopunjavanja odgovora ili zaokruživanja točnih odgovora kada riječi u odgovorima koji se traže nisu međusobno fonološki slične, a riječi za koje se pretpostavlja da učenik ne razumije treba dodatno pojasniti. Pri usmenim provjerama treba se koristiti različitim materijalima kao što su videoisječci, slike i audiosnimke, a ne isključivo tekst. U današnje doba multimedija i moderne tehnologije nastavnik disleksičnomu učeniku doista može olakšati učenje stranoga jezika. Kako bi se učenicima s disleksijom što više olakšalo usvajanje stranoga jezika, potrebno je uzeti u obzir 3 različita aspekta: istraživača, terapeuta – nastavnika i nastavnika stranoga jezika. Nastavnici bi trebali biti obaviješteni i podučeni o rezultatima istraživanja da bi ih mogli implementirati u nastavu. Nažalost oni su često neobaviješteni, a s druge strane, postoji manjak entuzijazma te nevoljkost nastavnika da primjenjuju validirane aktivnosti koje bi pomogle učenicima s disleksijom neki znastvenici zaključuju da jaz između istraživača i nastavnika postoji s jedne strane zbog nepostojanja dovoljno dobre nastavničke izobrazbe i edukacije za rad s djecom s disleksijom, a s druge strane zbog velikog broja konfliktnih rezultata istraživanja u području disleksije, što dovodi do otpora. Svaki bi nastavnik trebao voditi računa o svim pozitivnim stranama disleksičnoga učenika, implementirati ih u nastavu na što bolji način i pokušati iskoristiti njihov potencijal.
ZAKLJUČAK
Rano otkrivanje disleksije i primjena odgovarajuće terapije od izuzetnoga je
značenja za učenikov pravilan razvoj i školski uspjeh. Za djecu koja imaju
problema s disleksijom vrlo je bitna komunikacija i podrška ne samo roditelja i
logopeda već nastavnika i cijeloga obrazovnog sustava. Nažalost nastavnici nisu educirani za rad s disleksičnom djecom i ne znaju kako im pomoći u učenju stranoga jezika, također ni materijali za rad nisu prilagođeni za disleksične učenike. Premalo je mogućnosti gdje bi se nastavnici, ne samo stranih jezika već i razredni učitelji mogli educirati i osposobit za rad s takvom djecom, to je veliki problem kojim se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ne bavi i time zakida disleksične učenika za pravedno školavanje. Vrlo je važno učenicima s disleksijom osigurati dodatnu podršku i pomoć pri učenju stranoga jezika. Potrebno im je osigurati dovoljno vremena za obradu informacija, u nastavi stranoga jezika što češće primjenjivati modernu tehnologiju da bi se olakšalo povezivanje slova i glasova. Potrebno im je omogućiti fonološku edukaciju, povećati automatizaciju čitanja i govornih vještina, promatrati učenika te ga dugoročno voditi. Autorica zaključuje da škola za učenike s poteškoćama u pisanju i čitanju treba biti izazov te im omogućiti da iskoriste svoje talente na drugačiji način od drugih učenika. Da bi se posljedice disleksije što više smanjile, potrebno je stvoriti okolinu koja prihvaća učenike s disleksijom i omogućuje im razvoj u skladu s njihovim
mogućnostima.
•
Smatrate li da su učenici s disleksijom prepoznati u našem obrazovnom sustavu i jel im prilagođen program kako bi mogli savladati strani jezik kao i ostali učenici?
•
Jesu li naši nastavnici educirani i upoznati kako raditi s disleksično djecom?
•
Kakva su vaša osobna iskustva s disleksičnim učenicima, jeste li se ikada susreli s njima i kako su se vaši nastavnici ponašali prema njima?
