petak, 23. lipnja 2017.

Skala ispitne anksioznost

Osvrnula sam se na rad dr. sc. Darka Lončarića, točnije na poglavlja koja se bave skalom ispitne aksioznosti. Poglavlje koja sam obradila možete pronaći u Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. Također ako vas zanimaju osvrti na ostala poglavlja možete ih pronaći na blogovima mojih kolega, na Facebook grupi Educa Prospera.


ISPITNA ANKSIOZNOST 
Ispitna anksioznost određuje se kao stanje uzbuđenosti , napetosti, osjećaj neugode i zabrinutosti koja se javlja u ispitnim situacijama, nakon njih i pri njihovom zamišljanju i očekivanju.

Skala ispitne anksioznosti (ANX) predstavlja emocionalnu komponentu motivacijskih uvjerenja. Namijenjena je mjerenju ispitne anksioznosti kroz tri komponente. To su:
1. Fiziološka komponenta anksioznosti
 2. Emocionalna komponenta anksioznosti
 3. Kognitivna bihevioralna komponenta anksioznosti.
Skala se sastoji od 8 čestica.

Skala ispitne anksioznosti konstruirana je kako bi predstavljala emocionalnu komponentu motivacijskih uvjerenja. Korišteno je 8 čestica za mjerenje četiri različite manifestacije ispitne anksioznosti, opisane u DSM4 priručniku: fiziološke, emocionalne, kognitivne i bihevioralne komponente anksioznosti. Čestice su osmišljene i odabrane tijekom pilot istraživanja. Riječi u nekim česticama modificirane su kako bi bile čitljive i razumljive učenicima viših razreda osnovne škole (dobi od 10 do 15 godina). Rezultati su pokazali da sve čestice imaju 76 značajna zasićenja na jednom faktoru, što ukazuje na homogenost i pouzdanu jednodimenzionalnu mjeru ispitne anksioznosti.
Kao pokazatelj kriterijske valjanosti, korištena je korelacija subskala ispitne anksioznosti sa školskim uspjehom učenika na polugodištu (prosječna ocjena) kao mjerom objektivnog postignuća. Uspjeh na polugodištu je u negativnoj korelaciji s kognitivnom i bihevioralnom komponentom anksioznosti, a nije u korelaciji s fiziološkom i emocionalnom komponentom anksioznosti.


Skala ispitne aksioznosti se može primijeniti na grupi ispitanika ili u individualnom radu. Primjerena je primjeni s učenicima od 5. do 8. razreda osnovne škole, ali može se primjenjivati i na višim razinama obrazovanja. Posebna je pozornost posvećena jezičnoj komponenti i razumljivosti čestica koje su osmišljene tako da budu razumljive djeci u dobi od 10 godina.Kada  se skala primjenjuje na djeci mlađoj od 10 godina, potreban je oprez i u tim slučajevima savjetuje se individualna primjena.
Ispitanici na skali od 5 stupnjeva procjenjuju u kojoj mjeri se navedene tvrdnje odnose na njih (od 1 = uopće se ne odnosi na mene do 5= u potpunosti se odnosi na mene).
Rezultat na pojedinoj subskali ispitne anksioznosti računa se zbrajanjem procjena na česticama koje pripadaju subskali. Ukupni rezultat na skali ispitne anksioznosti računa se zbrajanjem procjena na svim česticama.

DESKRIPTIVNI PODACI PREMA SPOLU I DOBI
Skala ispitne anksioznosti primijenjena je na uzorku od 461 učenika (243 djevojčice i 218 dječaka) u dobi od 11 do 14 godina, polaznika 5. do 8. razreda osnovne škole.

Nažalost velik broj naših učenika pokazalo je da prije ispita ili za vrijeme njega ima neke od simptoma ispitne anksioznosti. Najviše fiziološke komponente: čudan osjećaj u trbuh. Ovi podaci nam govore da naš obrazovni sustav treba velike promijene kako učenici ne vi više patili od ispitne anksioznosti.
Smatrate li da su danas učenici pod velikim stresom zbog škole i ispita?
Kakva su vaša iskustva s ispitnom aksioznošću? Jeste li ikada doživili takvo što ili svjedočili tome? Smatrate li da ispitna anksioznost može naškoditi ocjenama učenika?
Mogu li i ako mogu, kako mogu učitelji pomoći mladim učenicima da se smire i opušteno pišu test kako bi mogli pokazati svo svoje znanje?

DISLEKSIJA I POTEŠKOĆE U UČENJU STRANOGA JEZIKA

Ovo je prikaz članka autorice Brankica Bošnjak Terzić na temu disleksija i poteškoće u učenju stranoga jezika, cijeli članak možete naći na linku: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=256913
U radu navode se istraživanja koja su se bavila utjecajem materinskoga jezika na učenje stranoga jezika među učenicima s disleksijom te istraživanja o utjecaju ortografije na učenje stranoga jezika.
Ovaj članka sam odabrala jer smatram da su disleksična djeca u današnjem obrazovnom sustavu zanemarena, nekima disleksija nikad nije ni dijagnosticirana jer učitelji i ostale službe u obrazovanju nisu imali vremena baviti se pojedincima koji se muče u sustavu koji nije prilagođen njima. Nadam se da će se u budućnosti ovo promijeniti.


U današnjem modernom obrazovanju nailazimo na brojne poteškoće koje učenici imaju u učenju, od problema u ponašanju, hiperaktivnosti, savladavanju gradiva pa do problema u čitanju i pisanju.  Disleksiju definiramo kao specifičnu poteškoću u učenju čitanja i pisanja s posebnim naglaskom na poteškoće kodiranja i dekodiranja. Ovaj jezično utemeljeni poremećaj očituje se poteškoćama u ovladavanju pisanim jezikom unatoč urednoj inteligenciji, konvencionalnoj poduci i odgovarajućim sociokulturnim prilikama. Autorica nam objašnjava kako pisanje i čitanje nije jedino važno u učenju stranoga jezika već i u cijelokupnom školovanju te nam je jasno da učenik s dijagnosticiranom disleksijom neće imati jednake mogućnosti stjecanja znanja kao i ostali učenici, a učenje neće biti izazov samo za učenika, nego i za nastavnika, koji bi trebao biti educiran tako da pomogne takvim učenicima lakše savladati zadani obrazovni program.
DISLEKSIJA
Razvojna disleksija jedan je od najčešćih tipova disleksije koja nije povezana s ozljedama mozga, a odnosi se na teškoće u savladavanju čitanja. Djeca s poteškoćama u čitanju i pisanju imaju velikih poteškoća sa sintaktičkim pravilima i s povezivanjem simbol/glas u pisanom jeziku, ali nemaju problema sa semantičkom obradom. Poteškoće su prisutne pri razlikovanju, spajanju, pamćenju i analizi zvukova. Disleksija nije samo zaostajanje u učenju čitanja već označava i teškoću u stvaranju i razumijevanju pisanih riječi. Specifični problemi učenja kod djece s disleksijom jesu poteškoće u čitanju i pisanju, a sposobnost je razumijevanja koncepta uredna. Djeca s disleksijom vizualno percipiraju riječi tako da gube dijelove rečenica, dezorijentirana su u smjerovima čitanja te se nekima rečenice stapaju u jednu jer ne vide interpunkcijske znakove. Čitaju na razne načine i razlikuju se od djece koja nemaju disleksiju u brzini i preciznosti čitanja. Pri fonološkoj obradi riječi neki iščitavaju foneme sporo i teško postaju svjesni glasova u riječi te ih ne prepoznaju zbog sličnosti, npr. 'od' i 'do', ali u takvim im situacijama često pomaže kontekst za razumijevanje teksta. Ako se neke riječi stalno ponavljaju u tekstu, nakon što ih učenici iščitaju prvi ili drugi put, poslije ih lakše prepoznaju. U pisanju imaju teškoće u oblikovanju i organiziranosti te pravilnosti slova i rukopisa, nejasne rečenice, teško oblikovanje misli zbog posljedica neujednačenosti govornoga i pisanoga jezika  Velik broj znanstvenika bavio se proučavanjem uzroka disleksije. Galaburda i Geschwind su 1980.godine postavili teoriju po kojoj disleksija, mucanje i autizam mogu biti posljedicom kašnjenja u razvoju lijeve moždane polutke, koja je obično zadužena za jezične funkcije mozga. Kod disleksične djece razvija se desna polutka mozga, primarno zadužena za funkciju sinteze vizualnoga ili auditivnoga tipa, koja preuzima jezične funkcije, stoga disleksična djeca 'misle' na neverbalan, odnosno vizualan način. Galaburda zaključuje da razvojnu disleksiju može uzrokovati rana kortikalna ozljeda koja i stvara nedostatke u obradi slušnih podataka kratke latencije. Većina se istraživača slaže da je disleksija povezana s lijevom hemisferom i s disfunkcijom moždanih područja odgovornih za povezivanje govora (Wernickeovo senzoričko govorno područje) i stvaranje glasa i govora (Brocino područje). Autorica objašnjava kako djeca s disleksijom imaju poteškoća prepoznati i razumjeti pisane riječi na onoj razini obrazovanja koja je primjerena određenoj dobi što dovodi do slabije uspješnosti u učenju, a time i do gubitka motivacije za izvršavanje školskih obaveza, sniženoga samopoštovanja, a često i do psihosomatskih smetnja. Autorica u članju spominje Pesce koji  navodi da posljedice disleksije mogu dovesti do sve većih problema ne samo u pisanju već u cijelom procesu usvajanja znanja. Djeca s disleksijom prolaze kroz permanentne poteškoće u učenju.

POTEŠKOĆE U UČENJU STRANOGA JEZIKA
U današnjem modernom svijetu djeca kreću učiti jedan ili dva strana jezika već u preškoškolskom dijelu obrazovanja. Učenje stranog jezika podrazumijeva razvijanje vještina govorenja, pisanja, slušanja i čitanja, stoga je logično zaključiti da je savladavanja gradiva stranoga jezika učenicima s disleksijom izrazito teško zbog nedostatne sposobnosti fonološke obrade. Disleksični učenici nailaze na velik broj problema pri učenju stranoga
jezika, mogu biti povezani s bilo kojom jezičnom potkategorijom kao što je
fonologija (problemi pri prepoznavanju i proizvodnji fonema); morfologija (nerazumijevanje značenja morfema, nemogućnost stvaranja novih riječi); leksik (problemi pri pamćenju vokabulara); sintaksa (problemi u razumijevanju gramatičkih pravila). Međutim, najveći je problem učenika s disleksijom savladavanje vještine čitanja i sricanja. U istraživanjima znanstvenici su pokušali povezati slabiju uspješnost u učenju stranoga jezika među disleksičnim učenicima s individualnim razlikama, kao što su učenička motivacija, sposobnost za učenje jezika, izbor strategija učenja i stilova. Pimselur ne objašnjava slabiju uspješnost u učenju stranoga jezika niskom razinom motivacije ili inteligencijom, već zaključuje da je takva uspješnost uzrokovana nižom razinom auditornih vještina koje definira kao sposobnost primanja i obrade informacija kroz uho. Takvi učenici imaju poteškoća s povezivanjem
fonema i grafema, a takve poteškoće u učenju karakteristične su za disleksiju. Prema Crombie izloženost materinskomu jeziku potpuna je i drugačija od one u kojoj se uči strani jezik. Posljedično, disleksičnim učenima bit će teže prevladati poteškoće u svim vještinama jezika ako je izloženost jeziku manja. Starosna dob kada učenik počinje učiti strani jezik također utječe na učenje stranoga jezika među disleksičnom djecom, što povezujemo i sa stupnjem izloženosti jeziku, odnosno duljinom učenja stranoga jezika. Disleksična djeca teže savladavaju čitanje teksta na stranom jeziku, a time im je slabije i razumijevanje pročitanoga, što smanjuje motivaciju za učenje stoga svakako zaostaju za dobrim čitačima u stranom jeziku. Učenici koji imaju blagi oblik disleksije i poremećaja u čitanju, pisanju te savladavanju fonologije materinskoga jezika vjerojatno će imati nekih problema pri učenju stranoga jezika, ali ustraju li u učenju, mogu doseći i razinu znanja stranoga jezika primjerenu dobi. Učenici koji brže usvajaju materinski jezik također imaju bolja postignuća u stranom jeziku i procesu učenja stranog jezika, a razvoj čitanja s razumijevanjem u stranom jeziku inicira razvoj paralelne vještine u materinskom jeziku i obrnuto. Crombie potvrđuje da uspješnost savladavanja stranoga jezika ovisi o težini disleksije, odnosno što je učenik uspješniji u materinskom jeziku, lakše usvaja i strani jezik, odnosno osoba koja ima poteškoća u materinskom jeziku, imat će poteškoća i u stranom jeziku. Fonološke poteškoće kod disleksičnih učenika jedan su od uzroka poteškoća koje disleksični učenici imaju pri čitanju alfabetskoga pisma. Značaj fonološke svjesnosti za usvajanje čitanja neosporan je, a što se može potkrijepiti i činjenicom objašnjavanja teškoća čitanja i disleksije pretpostavkom o
fonološkom deficitu, koja ima najviše zagovornika.
PRIJEDLOZI KAKO POSTUPATI S DISLEKSIČNIM UČENICIMA
Autorica nam nudi neka riješenja kako postupati s učenicima koji imaju dislekdiju kako bi bilo što uspješnjiji u učenju stranoga jezika. Potrebno je pri poučavanju koristiti se metodama prilagođenima učeniku i njegovim potrebama. Multisenzorna metoda polazi od pretpostavke da je proces učenja učinkovitiji što je više modaliteta uključeno u proces učenja. Mulitsenzorni pristup istovremeno uključuje nekoliko senzornih kanala te se čitanje i sricanje
podučava integriranjem vizualnih, auditornih, kinetičkih i taktilnih stimulansa. Gramatika, sintaksa i fonologija podučavaju se s naglaskom na slušanje, gledanje, govorenje i pisanje jezika. Metoda eksplicitno naglašava vezu pisanoga i zvuka. Kako bi se disleksičnim učenicima pomoglo pri učenju stranoga jezika i drugih sadržaja, savjetuje se slijediti rutinu i
provjeravati domaću zadaću u školi. Domaće zadaće ne bi smjele biti opsežne ni preteške jer učeniku s takvim poteškoćama treba puno više vremena za obradu informacija. U pismenim provjerama znanja disleksičnim je učenicima potrebno omogućiti više vremena za rješavanje. Obrađeno gradivo potrebno je neprestano ponavljati, a novo obrađivati u više manjih dijelova, odnosno veće tekstove podijeliti u manje cjeline ili kraće odlomke. Usmeno i pisano dati učenicima mogućnost nadopunjavanja odgovora ili zaokruživanja točnih odgovora kada riječi u odgovorima koji se traže nisu međusobno fonološki slične, a riječi za koje se pretpostavlja da učenik ne razumije treba dodatno pojasniti. Pri usmenim provjerama treba se koristiti različitim materijalima kao što su videoisječci, slike i audiosnimke, a ne isključivo tekst. U današnje doba multimedija i moderne tehnologije nastavnik disleksičnomu učeniku doista može olakšati učenje stranoga jezika.  Kako bi se učenicima s disleksijom što više olakšalo usvajanje stranoga jezika, potrebno je uzeti u obzir 3 različita aspekta: istraživača, terapeuta – nastavnika i nastavnika stranoga jezika. Nastavnici bi trebali biti obaviješteni i podučeni o rezultatima istraživanja da bi ih mogli implementirati u nastavu. Nažalost oni su često neobaviješteni, a s druge strane, postoji manjak entuzijazma te nevoljkost nastavnika da primjenjuju validirane aktivnosti koje bi pomogle učenicima s disleksijom neki znastvenici  zaključuju da jaz između istraživača i nastavnika postoji s jedne strane zbog nepostojanja dovoljno dobre nastavničke izobrazbe i edukacije za rad s djecom s disleksijom, a s druge strane zbog velikog broja konfliktnih rezultata istraživanja u području disleksije, što dovodi do otpora. Svaki bi nastavnik trebao voditi računa o svim pozitivnim stranama disleksičnoga učenika, implementirati ih u nastavu na što bolji način i pokušati iskoristiti njihov potencijal.
ZAKLJUČAK 
Rano otkrivanje disleksije i primjena odgovarajuće terapije od izuzetnoga je
značenja za učenikov pravilan razvoj i školski uspjeh. Za djecu koja imaju
problema s disleksijom vrlo je bitna komunikacija i podrška ne samo roditelja i
logopeda već nastavnika i cijeloga obrazovnog sustava. Nažalost nastavnici nisu educirani za rad s disleksičnom djecom i ne znaju kako im pomoći u učenju stranoga jezika, također ni materijali za rad nisu prilagođeni za disleksične učenike. Premalo je mogućnosti gdje bi se nastavnici, ne samo stranih jezika već i razredni učitelji mogli educirati i osposobit za rad s takvom djecom, to je veliki problem kojim se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ne bavi i time zakida disleksične učenika za pravedno školavanje. Vrlo je važno učenicima s disleksijom osigurati dodatnu podršku i pomoć pri učenju stranoga jezika. Potrebno im je osigurati dovoljno vremena za obradu informacija, u nastavi stranoga jezika što češće primjenjivati modernu tehnologiju da bi se olakšalo povezivanje slova i glasova. Potrebno im je omogućiti fonološku edukaciju, povećati automatizaciju čitanja i govornih vještina, promatrati učenika te ga dugoročno voditi. Autorica zaključuje da škola za učenike s poteškoćama u pisanju i čitanju treba biti izazov te im omogućiti da iskoriste svoje talente na drugačiji način od drugih učenika. Da bi se posljedice disleksije što više smanjile, potrebno je stvoriti okolinu koja prihvaća učenike s disleksijom i omogućuje im razvoj u skladu s njihovim
mogućnostima.

Smatrate li da su učenici s disleksijom prepoznati u našem obrazovnom sustavu i jel im prilagođen program kako bi mogli savladati strani jezik kao i ostali učenici?
Jesu li naši nastavnici educirani i upoznati kako raditi s disleksično  djecom?
Kakva su vaša osobna iskustva s disleksičnim učenicima, jeste li se ikada susreli s njima i kako su se vaši nastavnici ponašali prema njima?

nedjelja, 29. siječnja 2017.

Kognitivna i emocionalna inteligencija kao predikator uspjeha u višim razredima osnovne škole

 U Hrvatskoj osnovna škola traje osam godina i obavezna je za sve građane Republike Hrvatske, prve četiri godine osnovnoškolskog obrazovanja, razredna nastava, učenicima sve obavezne predmete (hrvatski jezik, matematika, priroda i društvo, likovna i glazbena kultura te tjelsna i zdravstvena kultura) predaje jedna učiteljica ili učitelj. Od petog razreda učenici dobivaju za svaki predmet posebnog profesora i moraju se prilagoditi na različite stilove predavanja i sustava ocjenjivanja kod svakoga profesora. Je li kognitivna i emocionalna inteligencija učenika povezana s procesom adaptacija na novi način izvođenja nastave i školskim uspjehom?  Mnogi stručnjaci su se bavili povezanošču kognitivne inteligencije i osnovnoškolskog obrazovanja. Ali, odnos crte ličnosti i uspjeha u školi nije istraženo, možda zato što ne postoji odgovarajući psihološki mjerni istrument. Emocionalna inteligencija je zapela za oko mnogim znanstvenicima u zadnjih 25 godina pa je tako pojam emocionalna inteligencija postao pojam iz opće kulture. U nekoliko istraživanja potvrđena je značajna prediktivnost mjera emocionalne inteligencije kod osnovnoškolskog i kod srednjoškolskog postignuća, ali u istraživanjima koja su se koncentrirala na uspjeh u visokom obrazovanju postoje bitne nekonzistentnosti. Otkriveno je da povezanost emocionale inteligencije i uspjeha u školi ima veze i s dobi, kod mlađih ispitanika je jača povezanost.
Istraživanje je pokušalo otkriti moguće prediktore školskih ocjena
izmjerene pomoću BarOnova inventara emocionalnog kvocijenta inteligencije: verzija za mladež (EQ-i: YV, Bar-On i Parker, 2011). Istraživanje je provedeno u 6., 7. i 8. razredima osnovnih škola. Do ovog istraživanja nisu postojala slična istraživanja na učenicima u
Republici Hrvatskoj. U istraživanje je bilo uključeno  tri kriterijske varijable: opći prosjek, hrvatski jezik i matematika. Te tri kriterijske varijable ponekad su
u niskoj korelaciji, stoga daju jedan širok pregled školskog postignuća, te predstavljaju zapravo uspjeh za koji je potrebno imati razne sposobnosti.
U  istraživanju nije pronađena povezanost između kognitivne i emocionalne inteligencije, što se poklapa i s ostalim istraživanjima koja su provedena 2011.godine.
Za sve tri kriterijske varijable u istraživanju dobiveni su da kognitivnu inteligenciju kao značajan prediktor. Najbolja prediktivnost je pronađena za kriterij: ocjena iz matematike. To možemo protumačiti da je matematika predmet koji nije „štreberski“, matematiku učestalo povezujemo s ljudima visoke inteligencije.
EI model emocionalne inteligencije nije ostvario ni jedan značajan prediktor.
Moguće je da s dobi raste emocionalna inteligencija, jer se osobe okreću sve
više prema prijateljima i partnerima u adolescentskoj dobi. Bar-On (1997) navodi da se intrapersonalne vještine općenito razvijaju s dobi. Stoga, moguće je da EI konstrukt u mlađoj dobi nema povezanosti s kriterijskim varijablama zbog činjenice da u mlađoj dobi osobe nemaju koncepciju i razvijene emocionalne vještine.

Što mislite (i iz vlastitog iskustva) je li učenicima prelazak u više razrede osnovne škole teško iskustvo i treba li im vremena da se priviknu na nove profesore i njihove načine predavanja i ocjenjivanja?
Je li emocionalna inteligencija vezana s tim procesom?
Je li učenicima koji se lakše nose sa stresom i koji su komunikativniji lakše ili je svim učenicima ne vezano za njihovu emocionalnu i kognitivnu inteligenciju isto?
Za više informacija o ovoj temi možete pronaći na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=219666

Kako razviti vještinu učenja?

Današnji školski sustav je temeljen na učenju činjenica koje su u većini slučajeva nepotrebne i na krivi način prezentirane učenicima. Tako da se djeca od samog početaka škole tjeraju da samo uče, uče i uče. Ali, kako ih podučiti vještini učenja i stjecanje te primjenu novih znanja? Danas je veoma popularno cjeloživotno obrazovanje, gdje ljudi od predškolske dobi do treće dobi stječu nova znanja.
  • Školski kontekst

Djeca od najranije dobi nova znanja i informacije stječu kroz interakciju sa svojom obitelji. Jedan od najvažnijih izvora informacija u učeničkoj dobi je školski kontekst. U školama učenici svakodnevno dobivaju povratne informacije o vlastitom trudu, zalaganju, napretku, pogreškama i uspjehu. Današnji sustav je stvoren na znanju i baratanju znanja. Hrvatski školski sustav je veoma loš, ali to je dugačka tema za neki drugi članak, učenici kako bi dobili dobre ocjene moraju puno toga naučiti, nepotrebnih podataka i činjenica koje ih ne zanimaju i u njihovom daljnem životu su nepotrebne. Možda jedan od najvećih i najtežih zadataka učitelja i roditelja je kako naučiti djecu  vještinu učenja, koja je imerativ
za svakog učenika.
  • Kako razviti vještinu učenja?


1. Naučiti kako učiti
Učenike treba podučavati na efikasan i zanimljiv način kojim će svaki učenik postizati dobre i željene rezultate. Kada učenici postanu svjesni šta su naučili u da znaju primjeniti to znanje i za njega su dobili „visoku nagradu“ pojaviti će se osjećaj ponosa i motivacija ua daljnje učenje.
2. Naučiti kako pokazati znanje
U školskom sustavi su tisuće i tisuće djece i svako dijete je različito i na drugačij način pokazuje svoje znanje. Djeci se treba prilagodit i ispitivati njihovo znanje na njima što lakši način. Djecu treba ohrabriti da iskažu svoj puni potencijal.
3. Naučiti kako organizirati i planirati svoje vrijeme i zadatke
Dobra organizacija je pola posla. Djecu treba od najranije dobi naučiti kako organizirati vrijeme za učenje i slobodno vrijeme.
4. Naučiti postavljati ciljeve i očekivati pozitivne ishode
Djeca, a i većina ljudi moraju znati da je bolje odrediti si više manjih ciljeva koje ćemo lakše ostvariti i biti pozitivne, a ne jedan veliki cilj koji vjerovatno nećemo ostvariti i biti razočarani.

Mislite li da danas djeca i mladi ne znaju kako učiti i je li to problem?
Trebaju li učitelji usavršavati se i sami učiti o različitim načinima učenja?
Trebaju li učitelji učiti djecu kako učiti ili to trebaju roditelji kako bi pripremili djecu za školu?
Slažete li se sa ova 4 koraka kako razviti vještinu učenja?
o ovoj temi više na http://klokanica.24sata.hr/skolarci/skola/kako-razviti-vjestinu-ucenja-7691